Kako pomoći sebi i drugima, osobito djeci

U sadašnjoj situaciji velike zdravstvene krize u cijeloj zemlji, ali i elementarne nepogode koja je pogodila oko četvrtinu naše zemlje, važno je podsjetiti kako možemo pomoći sebi i drugima, osobito djeci.

Prva stvar koju je važno imati na umu je: nudite i nudite podršku, jer su osobe u krizi otovrene za primanje, trebaju vas.

I drugo, ne zaboravite da oporavak teče u pravilu sporije nego što se nadamo, nego što bismo željeli, i skokovit je. Postoje razdoblja poboljšanja i pogoršanja, ali s vremenom znakovi traume su rjeđi i blaži.

U sadašnjem vremenu, važna je briga o sebi. Pokušajte u sadašnjoj situaciji stvoriti neku rutinu, za sebe i svoju obitelj. Razgovarajte o svojim osjećajima i sjećanjima, recite dugima za svoje potrebe, jer ako ih ne kažete jasno, možda će i podrška izostati. Pokušajte reducirati informiranje na razumnu mjeru, kako biste imali i priliku za odmak i neke druge aktivnosti koje morate ili koje vas vesele. Ali, usmjerite se samo na jasne I službene informacije. Optimističke slike za budućnost i maštanje o njima pomaže, ali zapamtite kako ovo nije vrijeme za donošenje velikih odluka, budite nježni i strpljivi sa sobom i odgodite odluke za kasnije.

U vremenu krize budite strpljivi prema djeci, bez obzira koje su dobi. Stvarajte strukturu u svojoj obitelji, planirajte zajedno s djecom, pomognite im u stvaranju osjećaja kontrole nad svakodnevicom. Tolerirajte im nekad ponašanje kao da su malo mlađi, i onima malima koji će pokazivati neko ponašanje koje su već bili prerasli, ali i onima velikima koji će htjeti više nježnosti, svjetlo u sobi noću… Imajte razumijevanja ako se dijete želi osamiti. I ako želi razgovarati s nekim drugim, umjesto s vama, podržite to, znači da zna što mu treba, kao i vi. Škola je sada drukčija, ali ne vršite pritisak. Ovo nije kriza škole, ovo je kriza veća od naše uske zajednice i svi smo pod stresom i uznemireni. Rutina da, ali uz naglasak na povezanosti i emocionalnoj sigurnosti. Potičite djecu da rade ono što vole, aktivnosti koje vole i u kojima uživaju. Općenito, u vremenu krize važna je sva dostupna podrška djeci, važno je dati im mogućnost da izraze i dijele teške osjećaje (u skladu s dobi i s osobom koja je njima važna), biti im model u nošenju sa situacijom i pokazati optimizam i vjeru u njihove snage. Budite im pri ruci, slušajte ih i dajte im osjećaj prihvaćenosti i poštovanja njihovih osjećaja, misli i potreba, te osjećaj sigurnosti

I budite strpljivi. Podrška je važna u sadašnjem trenutku, ali i dugoročno, za vrijeme koje je pred nama. Ukoliko sami ne dobivate dovoljno podrške u vremenu krize, ili su znakovi stresa koje prepoznajete kod sebe sve intenzivniji, potražite stručnu pomoć . Među svakodnevno dostupnim informacijama, pronađite broj neke od linija za psihološku pomoć. Brinući o sebi brinete tako i za druge.

Za kraj poklanjamo drevnu priču:

Jednom davno živio je stari rabin koji je volio poučavati. Poučavao je tolike generacije, da se ni sam nije mogao sjetiti koliko ih je bilo. Osim toga, bio je poznat po tome da je mogao čitati tuđe misli, znati što drugi misle. Svi su vjerovali u njegove moći i nitko u njih nije sumnjao.

Jednog dana, kad je rabin bio već jako star, odlučio ga je izazvati dječak po imenu Moša. Počeo je razmišljati kako pobijediti njegove moći. Razmišljao je i razmišljao, hodao unaokolo dok se zemlja nije utabala pod njegovim stopalima i dok se nije dosjetio. Otići će na livadu i uhvatiti leptira. Popom će, držeći leptira u ruci, otrčati do mudrog starca i pitati ga: „Rabine, što imam u ruci?“. Bio je potpuno siguran da će rabin reći ‘leptir’. Onda će ga pitati: „Je li živ ili mrtav?“ Ako rabin kaže da je mrtav, Moša će otvoriti ruku i pustiti leptira da odleti. Ali, ako rabin kaže da je živ, stisnut će leptira u ruci i rabinu ga pokazati uginulog.

S tom sjajnom idejom otrčao je do livade da uhvati leptira. Bio je potpuno siguran, kad nešto tražiš i to stvarno želi naći, da će uspjeti. I tako, uskoro je Moša imao leptira u ruci i bez daha i uzbuđen je otrčao rabinu.

Starac je spavao kad je Moša došao k njemu i ušao u sobu. Dječak je držao leptira u svojoj ruci, trudeći se da ga ne stisne i postavio prvo pitanje: „Rabine, što imam u ruci?“ Starac je razmišljao i nakon nekog vremena rekao: „Leptira, sinko, imaš leptira.“ Moša je bio zadovoljan, gledao ga je sjajnim očima i upitao: „Je li živ ili mrtav?“. Starac je zatvorio oči i milovao svoju dugu sijedu bradu. Ovaj put je jako dugo razmišljao. Kad je konačno otvorio oči svojim mekim glasom je rekao: „Sve je u tvojim rukama, sinko, sve je u tvojim rukama…“  (Mooly Lahad, 2000: Creative supervision)

Napisala: doc. dr. sc. Bruna Profaca, klinička psihologinja Poliklinike za zaštitu djecu i mladih Grada Zagreba